Vraćajući se iz Beograda čuli su za pogibiju dva Čarapića, a vidili su obezglavljene trupove Janka Gagića, buljukbaše, i oborkneza Gročanske nahije Steve Palalije, iz sela Begaljice, prvoga iza bolečkih mehana u polju kod Kamene ćuprije, a drugoga na čaršiji gročanskoj ležeća. I tako su usput sve više i žalosnije glasove slušali da je posečen ovaj i onaj oborknez nahijski, a kada su došli kućama oni su što su čuli i vidili pričali, kako i to da su Turci posekli i oborkneza mlavskog Rajicu iz Zabrđa i popa Milosava iz Bistrice.
U ovakovom vremenu jako su se poplašili bili ljudi imućniji i inače na glasu, bivši Mustaj pašini vojnici, pak su se po šumi, stanovima i salašima krili i na oprezu bili.
Ovako zlokobno stanje potrajalo je pozadugo, dok ti dade Bog te se čuše radosni glasovi da je neki Karađorđe digao Šumadiju, pa goni Turke iz sela, hanova i teferiča. Ne prođe dugo, čuje se glas da je Rudnik osvojio, razvalio i Turke iz njega isterao. I tako se dan u dan sve radosniji glasovi po nas čuju.
Iz priloga Miloš Milisavljević, Ustanak Ramske nahije 1804 g. i njeno sudelovanje (knjiga Prilozi za istoriju Prvog srpskog ustanka u redakciji Radoslava Perovića)