U pozorištu se glumci i publika nalaze u istom prostoru-vremenu, odvojeni samo konvencionalnom granicom. Nasuprot tome, granica ekrana je potpuno hermetična: "Pozorišni komad može i ne mora oponašati neku fabulu, ali njegovu radnju, po potrebi mimetičku, preuzimaju na sebe stvarne osobe koje evoluiraju u prostoru i realnom vremenu na istoj onoj sceni čiji je deo i publika. (...) Sara Bernar može da mi kaže da je ona Fedra ili, ako je komad iz nekog drugog vremena i odbacuje figurativni poredak, ona će mi reći, kao što se dešava u modernom pozorištu, da je Sara Bernar. Ali, u oba slučaja ja bih video Saru Bernar. Na filmu ona bi isto tako mogla da mi uputi ova dva tipa diskursa, ali to ne bi bila ona već njena senka (ili bi mi ona to izgovorila u svojoj odsutnosti)."
Iz eseja Imaginarni označitelj