Film Dangube (I Vitelloni, 1953) ukazao je na pojavu individualnijeg stila i autobiografskih aluzija na kojima će se zasnivati ostvarenja Osam i po (8½, 1963), Rim (Fellini's Roma, 1972), Amarkord (Amarcord, 1973) i Intervju (Intervista, 1987). Po rečima kritičara Fostera Herša (Forster Hirsch), Felini spaja “dve osobine koje su oduvek preovladale u italijanskom filmu: epsku tradiciju, naklonjenu spektaklu i teatralnoj glumi, i humanističku tradiciju, koja se duboko saoseća sa odbačenima i potlačenima“. U potonju kategoriju bez sumnje spadaju Probisvet (Il bidone, 1955) i tri filma koje je Felini snimio sa tadašnjom suprugom, glumicom Đulijetom Mesinom (Giulietta Masina). Ulica (La Strada, 1954), Kabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1956) i Đulijeta i duhovi (Giulietta degli spiriti, 1965), ostvarenja realističnog stila, ali alegoričnog sadržaja, prikazuju nesalomivost žene suočene sa izdajom.
Mada se takođe bavi temom “misterije identiteta“, značajan deo ostalog Felinijevog rada naginjao je epskoj tradiciji. Sladak život (La Dolce Vita, 1959), zajedljiva satira o licemerju katoličanstva i dekadenciji savremene Italije, doneo je Feliniju status jednog od najznačajnijih reditelja širokog ekrana na svetu. Međutim, potreba za održavanjem raskošne i kontroverzne slikovitosti narušila je Felinijevu inspiraciju, sve dok nije odlučio da stvaralačka blokada postane tema njegovog narednog filma. U ovom zbunjujućem spoju stvarnosti i iluzije, odnosno izmišljenog i vidljivog, pod nazivom Osam i po, Marčelo Mastrojani (Marcello Mastroianni) tumači ulogu reditelja koji se usled umetničke blokade povlači u nadrealni, izmišljeni svet svojih sećanja i opsesija u nadi da će doživeti otkrovenje, ali na kraju uviđa neukrotivu prirodu svoje umetnosti.
Felinijeve kasnije filmove, poput A brod plovi (E la nave va, 1983), Džindžer i Fred (Ginger and Fred, 1986) i Intervju, takođe odlikuje samoreflektivnost, dok raskošni Satirikon (Fellini Satyricon, 1969) i Kazanova (Casanova, 1976), kao i skromniji Proba orkestra (Prova d'orchestra, 1978) i Grad žena (La città delle donne, 1980) predstavljaju oštru društvenu kritiku, poput one u Slatkom životu. Provokativni, ekstravagantni i često bizarni, Felinijevi filmovi odlikuju se izvanrednom lepotom i intelektualnom dubinom i izražavaju stalnu težnju ka širenju mogućnosti audio-vizuelnog jezika za istraživanje procesa stvaranja, društva i uma.
Iz knjige Teorija filma