Eh, od kakve su meni koristi objašnjenja o mojoj sudbini i, kao njihov nastavak, o strasti drugih, koja sam pribavio tako kasno i tako bolno? Jer sam samo zato učio da bolje upoznajem ljude kako bih bolje osetio bedu u koju su me gurnili: ali to saznanje, iako mi je otkrilo sve klopke, nije mi pomoglo da izbegnem nijednu. Zašto nisam ostao uvek u ovom priglupom, ali slatkom poverenju, koje me je tokom tolikih godina pretvorilo u plen i igračku mojih bučnih prijatelja, a da nisam imao pojma ni o najmanjim intrigama kojima sam bio premrežen. Istina, bio sam njihova zabludela luda i žrtva, ali sam verovao da me vole, a moje srce je uživalo u prijateljstvu koje su u meni probudili, pripisujući i njima isto takvo prijateljstvo prema meni. Tužna je istina, koju mi je otkrilo vreme i uviđanje, dok sam zapažao svoju nesreću, pokazala mi je da nema pomoći i da mi ništa drugo ne preostaje nego da se pomirim sa sudbinom. Otuda sve moje iskustvo ne može biti ni od kakve koristi u mojoj situaciji u ovom vremenu, a isto tako je uzaludno i u pogledu na budućnost.
Stupamo na bojište prilikom rođenja i odlazimo s njega kada umiremo. Šta nam vredi da naučimo kako smo bolje mogli da upravljamo kolima kada smo već stigli na kraj trkačke staze? Sada još samo preostaje račun kako se ispetljati? Studije jednog starine, ako još za njih ima vremena, jedino se mogu usmeriti kako naučiti da se umre, a upravo to je ono što se u mom dobu ponajmanje radi. Tada se misli o svemu, izuzev o ovome. Svaka starina se više vezuje za život nego dete, i teže se rastaje od njega nego mlad čovek. To je zato što je sav njihov rad bio usmeren na ovaj život, oni vide njegov kraj, vide da je uzaludan bio sav njihov trud. Svaku svoju misao, svako dobro, sve plodove svojih gorkih bdenja, sve ovde ostavljaju kada odlaze. Nisu pomišljali na to da tokom svoga života pribave nešto što bi mogli poneti sa sobom kada umru.
Iz dela Sanjarenja usamljenog šetača