Teorija nemačkog filozofa Valtera Benjamina govori o nestanku fenomena umetničkog dela u modernoj eri tehničke reprodukcije. U svom najpoznatijem delu Umetnost u doba tehničke reprodukcije objavljenom 1936. godine, on kaže da umetničko delo gubi svoju auru, odnosno atribute neponovljivosti i originalnosti. Gubljenjem aure delo dobija tehničku suštinu medija koji ga potencijalno masovno reprodukuje. Tehnika međutim, ne može imati ulogu medijatora u pogledu odgovornosti, jer ona “preparira“ delo za tržište i za njegovu masovnu potrošnju. Ali, za ovaj poduhvat nije direktno odgovorna aura, koja nastaje onog trenutka kada delo sebe nastoji da demokratizuje, u smislu dostupnosti masovnoj publici.
Tehnicizam dela oduzima savremenoj umetnosti ne samo auru, već i mogućnosti da se o delu isključivo raspravlja u kategorijama istinitog, lepog i dobrog. Savremena umetnost je i istinita kao mimezis lažnog sveta, dok klasična auratska umetnost daje više materijala i mogućnosti da se razmotri pitanje umetničkog stvaralaštva i odgovornosti s obzirom na sadržaj pitanja odgovornosti u pojedinačnim umetničkim delima određenih kulturnih epoha i u odnosu na izražajnu formu kojom se ovaj problem umetnički zahvata i rešava.
Danas je umetničko stvaralaštvo otvorena mogućnost za redefinisanje pitanja odgovornosti umetnosti. Umetnost i dalje ostaje u odnosu odgovornosti prema svetu. Time umetnost zadobija jednu novu auru koja nagoveštava ne samo estetsku, već i moralnu osnovu čovečanstva.