U odnosu na Ego potiskivanje ima centralnu poziciju. Ono blokira neprihvatljive impulse Ida, neprijatna sećanja i informacije koje su bolne i uznemiravajuće. Ali, energija potisnutog afekta ostaje u nesvesnom i čeka trenutak kada će se ispoljiti u svesnom. U nemogućnosti da se pojave u svesti na otvoreni način, potisnuti impulsi se ispoljavaju u svakodnevnom životu, na primer kroz snove, šale, greške u govoru.
Kod emotivno zrele odrasle osobe potiskivanje teških misli u podsvesni deo ličnosti i usmeravanje pažnje na druge sadržaje, koji se ocenjuju kao značajniji može da bude realizovano na svestan način. Da bi to bio zaista zreo mehanizam odbrane, neophodno je i da postoji mogućnost i spremnost da se ti sadržaji ponovo prorade kako bi se integrisali u celovitu ličnost.
Prema psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Frojda potiskivanje predstavlja najosnovniji od svih mehanizama odbrane i glavni instrument dostupan Egu da odbrani sebe od konflikta sa okruženjem i od konfliktnih impulsa iz Ida. Frojd je smatrao da je potiskivanje uvek patološki proces. On kaže: "Mehanizmi odbrane pomažu u kontroli opasnosti i verovatno Ego bez njihovog učešća to ne bi mogao da postigne tokom razvoja. Ali, je takođe sigurno da oni sami po sebi mogu da postanu opasni. Najčešće se Ego njih ne odriče nakon složenih godina ranog razvoja što može voditi ka infantilnom ponašanju." Ponekad Frojd razlikuje normalnu, nedovoljnu i preteranu represiju. Normalna je kada nagoni lako nalaze puteve posrednog zadovoljenja i kada oni ne smetaju društvu ili se sublimiraju. Svirepi, besramni, razvratni ljudi su oni kod kojih su sile represije nedovoljne. Kada je represija preterana onda dolazi do neurotičnih smetnji. Prema Frojdu, cilj lečenja, odnosno psihoanalize, bio je da se potisnute uspomene, strahovi i misli vrate na svesni nivo svesti.