Poricanje je neprihvatanje stvarnosti, odbacivanje iz svesti neprihvatljivih sadržaja, bolnih događaja. Ono deluje na presvesnom i nesvesnom nivou i predstavlja način iskrivljivanja onoga što čovek misli i oseća ili toga kako procenjuje traumatsku situaciju. Ono se sastoji od odbrane protiv teskobe "zatvaranjem jednog oka" pred pretećom stvarnošću. U tragičnim događajima poput rata ili u drugim nesrećama ljudi se često mire pred stvarnošću koju bi bilo previše bolno prihvatiti.
Austrijski psihoanalitičar Oto Fenihel smatra da je poricanje bolnih senzacija i činjenica staro koliko i sam bol. Dete negira bol zuba, suočeni sa teškim i neprijatnim sadržajima ljudi se prepuštaju maštanju, sanjarenju i na taj način postižu relaksaciju, a amajlije koriste da bi poricali strah.
Austrijsko-britanska psihoanalitičarka Ana Frojd određuje odbijanje kao blokiranje spoljašnjih događaja od svesti. Ako je neka situacija previše teška da se čovek nosi sa njom, on odbija da je iskusi.
Poricanje se može smatrati "generičkim" opštim mehanizmom odbrane, jer predstavlja osnovu mnogih drugih. Ono ima krucijalnu ulogu u štetnim navikama i nezdravom ponašanju. Ljudi poriču da imaju problem zavisnosti od alkohola, tableta, droga. Na primer, osoba koja je alkoholičar će često jednostavno poricati da ima problem sa pićem, ukazujući na to koliko dobro funkcioniše u svom poslu i u međuljudskim odnosima.
Poricanje može da bude i primitivna i opasna odbrana, nepoželjan odbrambeni mehanizam, jer je u suprotnosti sa principom realnosti. Dugoročno, poricanje može sprečiti da uključite neprijatne informacije o sebi i Vašem životu i potencijalno izazvati i destruktivne posledice.