Dakle, moći očajavati beskrajna je prednost; pa ipak, biti očajan nije samo najveća nesreća i bijeda, ne, to je izgubljenost. Odnos između mogućnosti i zbiljnosti inače nije takav; ako je prednost moći biti to i to, onda je još veća prednost to biti, što znači da se biti prema moći biti odnosi kao uspinjanje. Ali, kad je riječ o očaju, onda se biti odnosi prema moći biti kao padanje; koliko je beskrajna prednost mogućnosti, toliko je dubok pad. Prema tome je ono što jest, s obzirom na očaj, ono što se uspinje u tome da to čovjek nije. Pa ipak je i to određenje dvoznačno. Ne biti očajan ne znači isto što i ne bitit kljast, slijep ili tome slično. Ako ne biti očajan znači ni više ni manje nego da čovjek to nije, onda to znači da baš to jest. Ne biti očajan mora značiti poništenu mogućnost da čovjek to bude; ako je istina da neki čovjek nije očajan, onda on mora u svakom trenutku poništavati tu mogućnost.
Iz dela Bolest na smrt
