Heroizam to je skromnost, na izvestan način. Mi ćemo izneti jedno tvrđenje koje nam niko ne može osporiti, a to je da od sve one vojske što se nalazila na Solunskom frontu, nijedna nije dočekala zimu 1917. sa više mirnoće i spokojstva i sa više vedrine čak, nego što je nju dočekala srpska vojska. Svi su s čuđenjem tada tražili da objasne: zašto se jedna vojska, koja u ratu dočekuje jednu zimu više od ostalih, pokazuje osetno zadovoljnijom od ostalih?
Tek pred zimu 1917. srpski je vojnik doživeo da približno stane sa drugima u pogledu svojih prava; tek tada otpočelo se od njega zahtevati samo ono što se smelo tražiti od čoveka i tek u to vreme on je osetio pažnju koja se duguje čoveku. Pre toga, od njega se uvek zahtevalo više nego što se imalo prava tražiti i njemu se nije činila ona pažnja, koja mu se dugovala. Nikad ranije on nije pitan, a možda je tako moralo da bude, može li on ono što se od njega traži, i nikad ranije ovaj čovek nije smeo misliti da pored svojih dužnosti ima i svojih prava. On je tvrdo bio uveren da su u ratu moguće samo dužnosti.
1913., u jednom ratu koji je došao neočekivano, on je bukvalno bos stajao na predstraži i vodio najkrvavije borbe. Zato što ovaj rat nije bio predviđen, on je verovao da je to njegova dužnost da se bori bos i nikad nije protestovao.
Iz knjige Karakter i mentalitet jednog pokoljenja