Na početku dela Materija i pamćenje Anri Bergson naglašava realnost i duha i materije i svoj dualistički stav. Od čitaoca se zahteva zaborav flozofskih stavova.
Anri Bergson govori o materiji kao o agregatu slika. Kada koristi reč "slika", on ne smatra da je fizički objekt samo u ljudskom duhu, već da je ono što mi opažamo da on jeste. Fizički predmet je slika, ali slika koja sama za sebe postoji. Telo je sa svoje strane privilegovana slika među slikama i njega poznajemo ne samo opažajem, nego "iznutra", doživljajima.
Problem prirode materije Anri Bergson raspravlja pomoću studija pamćenja, smatrajući da memorija budući da predstavlja upravo međudelovanje između duha i materije daje najjaču podlogu materijalizmu i epifenomenalizmu. On razlikuje dve vrste pamćenja. Prva vrsta pamćenja se sastoji od motornih mehanizama koji liče na navike. Pamćenje u smislu mehaničkog ponavljanja je telesna navika, kao hodanje. Tako se može, na primer učiti napamet neki niz reči, lekcija ili pesma. Drugu vrstu pamćenja Bergson zove čisto pamćenje, koje je predočavanje, koje snima "sve događaje našeg svakodnevnog života", ne zanemarujući ni jedan detalj. To je duhovno pamćenje i podrazumeva da je deo duha podsvestan.
"Istina je da slike može biti, a da ne bude percipirana - ona može biti prisutna, a da ne bude reprezentovana - i distanca između ova dva termina, prisutnost i reprezentacija, čini se da meri interval između materije same i naše svesne percepcije materije", kaže Anri Bergson. Istovremeno, percepcija je za njega percepcija materije kao skupa slika, a svaka percepcija pamćenje.
