Ali šta je moj kamen? Muka reči koje nemaju kraja. Knjiga koja sledi knjigu kojoj knjiga sledi? Ili nemački kuluk, da bi se obezbedilo malo slobode za guranje kamena (i slične apsurdne gluposti), da bi se stalno penjalo uz brdo? Ili ljubav sa svim svojim padovima? Ili čak borba za pravdu, za taj komadić koji je tako teško i mukotrpno popeti uz brdo, ili koji tako lako pada i kotrlja se nazad?
To sve moj kamen čini okruglim i ćoškastim. Vidim ga na vagi, u mislima sam ispred njega kad se penje. On me nikad ne razočara. On od mene ništa ne želi, a ja ne želim da ga se oslobodim. On je čovečan, za mene prikladan i moj je bog koji bez mene nije ništa. Nikakav nebeski Jerusalim nije vredan da bih ga zamenio, nikakav zemaljski raj ga ne može učiniti beskorisnim. Zbog toga ismevam svaku ideju koja mi obećava makar i zadnju najavu konačnog mira kamena na vrhu. Ali i onaj kamen koji me čini junakom što je stalno ponovo na početku, ja ismevam. “Vidi, kamenu“, kažem, “tako lako te uzimam. Ti si tako apsurdan i tako si mi običan, da vrediš kao znak za marku. Sa Sizifom se može reklamirati. Sa tobom se može putovati.“
Iz romana Plodovi mašte i razmišljanja