Odštampajte ovu stranicu
Petak, 25 Decembar 2015 12:03

Vladeta Jerotić - Karakter je sudbina čoveka Istaknut

Tri Mojre, flamanska tapiserija iz oko 1520. godine Tri Mojre, flamanska tapiserija iz oko 1520. godine

Vera u sudbinu, u suđaje, boginje sudbine, stara je koliko i čovek. Gotovo da i nije bilo paganskog naroda koji nije, u nekom obliku, verovao u sudbinu kao u božanstvo. Kultura Grčke, ni u vreme njenih najvećih filosofa, nije mogla odoleti ovakvom verovanju, pa su božanstvo koje je oličavalo nepromenljivost toka događaja nazivali ananke.

Suđaje, koje se spominju u oba Homerova epa, Ilijadi i Odiseji, jače su i od samog vrhovnog grčkog boga Zevsa, koji im je podređen. Čuvena Heraklitova misao: Karakter je sudbina čoveka! - tumačena kroz vekove na različite, pa i suprotne načine, uticala je pozitivno na velike grčke tragičare, Eshila, Sofokla, naročito Evripida, jer u njihovim tragedijama (kojima se svet i danas divi), iako i dalje odlučuje sudbina, predodređenost, nije više svejedno da li ona dolazi s neba, ili je sudbina sada postala unutarnja nužnost čoveka, dakle, sadržaj njegovog karaktera, za koji je čovek lično odgovoran. Kod Platona već naziremo primicanje hrišćanskog Otkrivenja. S jedne strane, Platon (u Državi), prikazuje ananke (sudbina) kao vladarku svemira sa ogromnim vretenom koje se nalazi u središtu svih kosmičkih obruča, s druge strane, Platon zaista, kao da nagoveštava Hristov dolazak, i sa ovim dolaskom rađanje ljudske slobode, i to ne slučajno, kada na usta device Lahese (takođe u Državi) kaže dušama: "Neće demon vas kockom birati, nego ćete vi izabrati demona... Krivica leži u onima koji biraju, a sam bog nije kriv."

Iz dela Samo dela ljubavi ostaju

Pročitano 8520 puta Poslednji put izmenjeno Četvrtak, 14 Maj 2020 10:40
Stefan Tanasijević

Najnovije:

Srodni članci