Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost, pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što. je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i savjesti. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo oslobođenje, pak, zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovoljenja koje organiziraju život u ovom društvu, što ove postaju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No, baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primarni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu - naime, redefiniciju potreba.
Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad naprosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredstava za informiranje i razonodu, čovjek bi bio gurnut u traumatsku prazninu, gdje bi imao šansu da se čudi i da misli, da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje društvo. Lišen svojih lažnih otaca, vođa, prijatelja i predstavnika - on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije, a isto tako injegove aspiracije i bojazni.
Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja, radioaktivnih padavina i problematične hrane, oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od takve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma - dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada - nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći način proizvodnje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike, već ο materijalnoj bazi dominacije.
Iz dela Čovek jedne dimenzije