On se osvrte po menzi. Prostorija niske tavanice, pretrpana, zidova uprljanih od dodira bezbrojnih ljudskih tela; olupani metalni stolovi i stolice, smešteni tako tesno jedan uz drugi da su se ljudi doticali laktovima; iskrivljene kašike, ulubljeni poslužavnici, grube debele šolje; sve površine masne, sve pukotine pune prljavštine; i svuda kiselkast, kombinovan miris lošeg džina, loše kafe, metalaste čorbe i prljave odeće. U želucu i u koži večito neki protest, neko osećanje da je čoveku prevarom uskraćeno nešto na šta ima pravo. Doduše, niko se nije ni sećao vremena u kome se život osetnije razlikovao od današnjeg. Ni u jedno doba kojeg se sa kakvom-takvom sigurnošću sećao, nije nikad bilo dovoljno hrane, nikad čarapa i odeće koji nisu bili puni rupa, nameštaj je uvek bio olupan i rasklimatan, sobe hladne, podzemna železnica prepuna, kuće skoro raspadnute, hleb mrke boje, čaj retkost, kafa odvratnog ukusa, cigareta malo - i ničega dosta i jevtinog sem sintetičkog džina. I mada je, razume se, sve išlo na gore sa starenjem tela, nije li pak bio znak da tako nešto nije prirodan red stvari ako se čoveku gadilo od neudobnosti, prljavštine i nemaštine, od beskrajnih zima, čarapa lepljivih od nepranja, liftova koji nikad ne rade, hladne vode, oštrog sapuna, cigareta koje su se raspadale, hrane čudnog i ogavnog ukusa? Zašto bi čovek sve to smatrao nepodnošljivim sem ako ga nije držalo neko iskonsko sećanje da je jednom bilo drugačije?
Iz romana 1984