Ne znam da li je taj fenomen nazvan "déjà vu" ozbiljno uziman kao dokaz ranije psihičke egzistencije individue, ali psiholozi su svakako pokazali veliku zainteresovanost za njega i trudili se da reše zagonetku najrazličitijim spekulativnim putevima. Čini mi se da nijedan od tih pokušaja objašnjenja nije tačan, jer ne uzimaju u obzir ništa drugo sem propratnih pojava i uslova koji pogoduju nastanku ovog fenomena. One psihičke procese kojima bi, prema mojim zapažanjima, isključivo trebalo objašnjavati "déjà vu", a to su nesvesne fantazije, psiholozi danas potpuno zanemaruju.
Mislim da je pogrešno označavati osećaj da smo nešto već jednom doživeli kao iluziju. Naprotiv, u takvim trenucima stvarno se dodiruje nešto što smo već jednom iskusili, samo što nije moguće svesno se setiti toga, zato što to nikada nije bilo svesno. Ukratko, "déjà vu" odgovara sećanju na nesvesnu fantaziju. Postoje nesvesne fantazije (ili budni snovi), isto tako kao što ima i takvih svesnih tvorevina, koje svako zna iz sopstvenog iskustva.
Iz dela Psihopatologija svakodnevnog života