Kič i neo-kič predstavljaju, prema Abrahamu Molu "jedan psiho-pataloški aspekt svakodnevnog života". Gomilanje, groznica, neadekvatnost, osrednjost, beskorisnost ili lažna funkcionalnost u očima moraliste predstavljaju ono što je rđavo. Ali, s druge strane kič je stalno prisutan kao i greh i po rečima Ričarda Egentera, on filozofu sa etičkim preokupacijama izgleda kao predmet izvesne borbe, neka vrsta neophodne evolucije društvenog sveta.
Abraham Mol veruje da je "kičersko stanje" urođeno čoveku, da ono predstavlja neku vrstu antropološkog, arhetipskog taloga, koji se sasvim prirodno, preko autora izliva i u samu strukturu umetnosti. Zato ističe da u svakom čoveku i umetnosti ima trunke kiča i da je suština "kičerskog" želja da umetnik udovolji kupcu.
Kič je stvorio "mali čovek" i on se suprotstavlja uzvišenom i avangardi, ali i istinskoj lepoti. O tome Abraham Mol piše: "Čovek je merilo prema kojem je kič stvoren, dok umetnost prelazi njegove granice, kič razblažuje originalnost do dovoljnog stepena da bi je svi mogli prihvatiti." Istovremeno on ističe: "Kič je prevashodno demokratski: on je prihvatljiva umetnost, ono što ne vređa naš duh uzvišenošću koja je van svakodnevnog života, naporom koji nas prevazilazi."
Abraham Mol uzima prijatno kao osnovnu estetičko-receptivnu odrednicu i elementarno osećanje koje proizvodi kič. Ideja lepote je zamenjena idejom zadovoljstva, a doživljaj kiča se pretvara u hedonizam. Prijatnost je "dominantno osećanje kiča koje suprotstavlja vrednosti sreće vrednostima transcendentne lepote koja je upravo zbog toga nepogodna" i čovek "masovnog društva" odbacuje avangardnu umetnost, koja mu nudi osećanje negativnog zadovoljstva.