Ostavljajući, dakle, po strani obmane o vladaru, i raspravljajući samo o stvarnoj istini, velim da su svi ljudi kad se već o njima govori, a pogotovu vladari (budući na višim položajima) obeleženi nekim od ovih svojstava s kojim se ljudi kude odnosno hvale; to jest, nekoga zovu darežljivim nekoga škrtim...; nekoga smatraju darovateljem, nekoga grabežljivcem; nekoga okrutnim, nekoga milosrdnim; nekoga verolomcem, drugoga tvrdom verom; jednoga mekušcem i plašljivcem, drugoga surovim i srčanim; jednoga pristupačnim, drugoga osornim; jednoga razbludnim, drugoga kreposnim; jednoga iskrenim, drugoga podmuklim; jednoga upornim, drugoga popustljivim; jednoga ozbiljnim, drugoga lakomislenim; jednoga pobožnim, drugoga bezbožnikom, i tako dalje.
Ja dobro znam da će svako priznati kako bi bilo najbolje da se od navedenih svojstava u vladaru steku ona za koja se smatra da su dobra; ali budući da ih jedan čovek ne može sva imati niti ih se u celosti držati (jer to slaba ljudska narav ne dopušta), mora biti toliko razborit i vešt da se ne ozloglasi svojstvima koja bi mu otela država, onih svojstava koja mu je ne bi otela da se čuva, ako je moguće; nije li moguće, može se to bez mnogo brige zanemariti. Osim toga, ne mora se brinuti što će izaći na zao glas zbog osobina bez kojih teško da bi spasio državu; jer razmotrimo li dobro, naći ćemo osobina koje će nam se učiniti kao vrline: povedemo li se za njima, eto gotove propasti, drugo će nam se opet pričiniti kao porok, a povedemo li se za tim, bit će nam na sigurnost i na dobrobit...
Iz dela Vladalac
