Artnit

Utorak, 28 Maj 2013 19:47

Vera Erlih - Strah pred sudbinom Istaknut

Ambicije, želje i planovi lome se na barijeri sudbine, na bolestima, nezgodama i na smrti pojedinca. Ali nije dosta što ljudi osjećaju bespomoćnost prema sudbini, oni često još i krive sami sebe što im planovi nisu uspjeli. Predbacuju sebi da nisu predvidjeli što će doći, kaju se za propuste i pogrešne poteze. Neprestano sebi predbacuju "nekorekne" prognoze i muče se mislima: da sam to učinio... Da ono nisam poduzeo... Ne bi se to dogodilo... U svim jezicima postoji gramatički oblik kondicionala prošlog: "da sam... kad bih bio..."

Čovjek, racionalno biće, u strahu pred sudbinom, neprestano traži rješenje za nemogućnost predviđanja. Od čisto fatalističke do konzekvetno racionalističke, sve metode uvijek nanovo pokušava. Ali protivurječje nikad nije mogao potpuno riješiti. Fatalistički stav vodi siromaštvu, bespomoćnosti i ovisnosti od agresivnih grupa. Konzekvetni, racionalistički stav u pogledu ličnog života vodi do grozničavih nastojanja i trajne napetosti, koje su, i organski i psihički, težak teret za pojedinca. Nije isključeno da je taj momenat uveliko kriv golemom porastu srčanih bolesti muškaraca u visoko industrijaliziranim zemljama. Takav osjećaj odgovornosti prevelik je napor za čovječje srce, koje očito mnogo lakše podnosi svaki fizički napor nego takav psihički.

Strah pred sudbinom dobiva nov i gotovo maligni oblik s napretkom civilizacije, a naročito u visoko industrijaliziranim zemljama. Kontradikcija je tamo mnogo veća nego u sredini gdje racionalna gledišta nisu važna. U borbenoj dinarskoj sredini borac umire i živi za svoj cilj: "za krst časni i slobodu zlatnu", on nije povezan sa ženom tako prisno da ne bi mogao preboljeti njen gubitak, njemu nije mnogo stalo do materijalnih dobara, za nekim ličnim užicima ne žudi. Tek u individualističkom razdoblju stvara se dubok jaz između plana i realizacije. Sad se tek lome ambicije, želje i zamisli na barijeri sudbine, na bolestima, nezgodama i na - smrti pojedinaca. Ljudi te epohe, opojeni ekonomskim i organizatorskim uspjesima, osjećaju svoju ovisnost o sudbini kao ranu koja ljuto tišti i koju ne mogu podnijeti. Oni pate mnogo više nego ljudi koji nikad nisu ni pomislili da bi mogli upravljati svojom sudbinom.

Ljudi uvijek traže (iako rijetko svjesno) neko rješenje koje bi im omogućilo da aktivno svladaju životne probleme, a ujedno da se pasivno predaju sudbini. U nju se uzdaju zato da bi bili spremni na udarce i da se pod njima ne slome. Takva je ravnoteža postignuta samo u rijetkim periodima, a obično nije dugo potrajala.

Iz dela U društvu s čovjekom

Pročitano 1238 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Društvo Vera Erlih - Strah pred sudbinom